“Mi, njegovateljice, mi smo čuvarice hrama starih ljubavi”

Volim priče u kojima ostanem još dugo nakon čitanja, priče koje ostanu utkane u mojim mislima, likovi koji ostanu u srcu i predugo.

A ovaj neobičan prvijenac Valerie Perrin o mladoj njegovateljici u domu za starije Justine i korisnici doma Helene o kojoj Justine brine baš takva je priča, ona koja ostaje…

“…na svijetu ima jednako toliko ptica koliko i ljudi. A ljubav je kada nekoliko ljudi dijeli istu pticu”

Dvadesetjednogodišnja Justine i njezin bratić Jules žive s djedom i bakom od djetinjstva, njihovi roditelji poginuli su u strašnoj nesreći. Ona je njegovateljica u lokalnom domu za starije osobe i obožava svoj posao. Justine neopisivo voli društvo starijih osoba i njihove životne priče, a jednu takvu nam ovdje tumači Helene, starica na pragu stote.

Helene svoju priču neće odnijeti u grob, štoviše, ostavlja ju staroj duši Justine koja će ju sačuvati zauvijek. I baš kroz Heleninu priču i sama Justine otkriva svoju vlastitu, a Perrin te obiteljske tajne izuzetno spretno isprepliće i raspliće. Zašto je život Justine ovako ispljunuo?

Priča o Heleninoj izgubljenoj ljubavi za vrijeme Drugog svjetskog rata toliko je zapravo životna i teška, i drago mi je da nam je Perrin ovdje dala nadu i čak pravdu za njihovu ljubav.

Intrige oko tajanstvene nesreće u kojoj su poginuli roditelji Justine i Julesa, i o kojoj baka i djed ne žele pričati otkriva se i razmotava zahvaljujući upornoj Justine, a ono što će otkriti je poprilično šokantno i donosi ovom romanu izvrsnu dozu napetosti i iščekivanja.

Priča o obitelji, ljubavi, sjećanjima i zaboravu, životu, smrti i nadi. Priča kakvu samo Perrin može stvoriti svojim milim i jedinstvenim likovima i učiniti da se u isti čas i smijete i plačete. Valerie nemoj nikada prestati pisati.

Uživajte u čitanju!

Nakladnik: Sonatina

Prijevod: Maja Ručević

Cijena: 19,90 €