“Svijet se sjedinio sa mnom, trava sam bila ja, i zrak, daleke, nevidljive planine, i to sam bila ja, i umorni su volovi bili ja, disala sam s noćnim vjetrom u krošnjama”

Barunica Blixen proživjela je život kakav ne možemo ni zamisliti, a u ovoj iscrpnoj knjizi svojih memoara i putopisa vodi nas u nevjerojatnu avanturu.

Bila je to žena koja vodi farmu, ubija lavove i živi u skladu s domorocima koji su krv i meso te ogromne zemlje. Blixen je bila slobodna i ispunjena u toj divljini, među tim plemenima i ljudima koje je čak i liječila i brinula za njihovu djecu i obrazovanje.

Ovo je priča o njenom životu, o njezinim uspjesima i porazima ali i o afričkoj kulturi koja je i zadivljujuća i zastrašujuća.

“Mrtvi lavovi pokraj nas djelovali su veličanstveno tako oderani, nisu imali ni grama suvišnog sala, svaki je mišić bio pravilan, nije ih trebalo ničime prekriti iz milosti, ni njihovom kožom, jer bili su baš onakvi kakvi su trebali biti”

Na toj farmi kave Karen je upoznala i svoju veliku životnu ljubav Denysa, no i tu je sudbina uplela svoje crne prste i donijela veliku tragediju.

“Uz Denysa Finch-Hattona iskusila sam najveću, najneobičniju sreću tijekom života na farmi, letjela sam s njim iznad Afrike”

Život na farmi često je bio samotan i Karen je žudjela za razgovorom s drugim bijelcima iako su joj njeni sluge ujedno bili i prijatelji. No na farmu su često dolazili i brojni posjetitelji i putnici, a održavale su se i “ngome”, tradicionalne društvene svečanosti na kojima se satima plesalo.

Život nije bio lak ali bio je lijep, bilo je potrebno prihvatiti duh te zemlje i njenih ljudi. 17 dugih godina u Britanskoj Istočnoj Africi kao da je prošlo poput bljeska i došlo je vrijeme za povratak u Dansku. Karen je bila primorana prodati farmu i napustiti svoj dom i svoje Kikuje.

“Kad se sada osvrnem na te posljednje mjesece u Africi, čini mi se da je sve oko mene što je, uvjetno rečeno, bilo neživo, davno prije mene osjetilo da ću morati otići”

Teško je riječima dočarati svu sreću, ljepotu, bol i tugu koju ova knjiga nosi u sebi. Barunica me zadivila svojim načinom života, svojim razmišljanjima i ogromnim srcem. Toliko je detaljno i intimno opisala Afriku i odnos s njom i njenim stanovnicima, toliko je ljepote i bliskosti u tome svemu. Shvatila sam da o Africi baš ništa ne znam i da bi ju vrijedilo za života vidjeti bar jednom.

Imate veliku preporuku za ovaj klasik svjetske književnosti, za ovu pustolovinu života jedne snažne i velikodušne žene koja i dalje živi u ovim čudesnim riječima i rečenicama.

Uživajte u čitanju!

Nakladnik: Iris Illiryca

Prijevod: Edin Badić