“Živjeli smo sa smrću. Svakoga dana. Mrtva tijela na stubištu, u dvorištu, na pločniku prekoputa.”

Opet moja omiljena i nažalost neiscrpna tema, rat.

Ova duboka i potresna priča grana se poput najveće krošnje ali ne one lijepe. A knedla u grlu ostaje i nakon posljednjeg slova.

Francuskinja Irene živi u Njemačkoj, razvedena je, ima sina i život je posvetila užasima Auschwitza. 

Radi u Međunarodnoj službi traženja i pokušava pronaći potomke bivših zatočenika logora. Na osnovu jednog izvezenog rupčića, stare krpene lutke i brončanog medaljona, Irene kreće u potragu za ostalim segmentima te strahotne slagalice smrti. 

“Tražim jednog malenog Poljaka” , pojasni joj Irene. Oteli su ga krajem 1941. ili početkom 1942. godine.”

Svaki mali trag je bitan, a na tom ogromnom putu Irene upoznaje brojne duhove prošlosti koji donose nemir ali i nadu. Gaëlle nas vodi od Bad Arolsena, Auschwitza, Treblinke, Varšave, Lublina i Ravensbrücka do Berlina, Pariza, Soluna i čak Argentine. 

Toliko je mučno čitati o logorima i ljudima, pogotovo djeci, koji su tamo maltretirani i ubijeni, a Nohant je u opisima surova i brutalna i ne štedi čitatelja. Ni ne treba.

Susreti Irene i ljudi koji vode do novih tragova izuzetno su dirljivi i ne uvijek uspješni ali njena upornost nema kraja. Upravo zato za jednu obitelj dogodit će se veliko otkriće, a i Irene će dobiti svojevrsnu nagradu : )

“…ako nekome možemo vratiti makar djelić onoga što mu je bilo oteto, ne znajući točno što mu to vraćamo, ništa nije potpuno izgubljeno.”

Načitala sam se priča nadahnutih Drugim svjetskim ratom i mnoge su odlične ali ova je izuzetna, i zbilja slama srca. Nadam se da ljudi poput Irene nikad neće prestati tragati. Molim vas nemojte ju propustiti.

Uživajte u čitanju!

Naklada: Sonatina

Prijevod: Sandra Karić Strsoglavec

OdgovorProslijediDodavanje reakcije